Misholovka 2

četvrtak, 02.08.2007.

Mali Amerikanci za svoj Sweet16 dobivaju aute, ja za Gorkih18 dobijem malo poprdakalo

Mali zip50 u mojem vlasništvu, crven ko bubamara (zato ga tako i zovem), štrkat će ovih par mjeseci po mom naselju i do polara dok ne dobijem dozvolu, a onda i po široj okolici. Napokon ne ovisim o frendicama i njihovim skuterima... I am happy. Da, polažem za auto, a dobijem skuter. Koja ironija.

- 11:37 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 12.05.2007.

Paketic optimizma

Da, živim u Rovinju. Da, pohađam najgoru gimnaziju u ovom dijelu Europe. Da, moje društvo očajnički pati za večernjim provodom. Da, svaki dan mi izgleda kao blijeda kopija prijašnjeg dana. Da, imam prijateljicu koja propušta izlaske radi ciklusa mandžurijskih filmova. Da, kako je krenulo, moja generacija vjerojatno neće doživjeti zajednički maturalac. Da, i dalje sam nesretno zaljubljena. Da, starci me ne puste na koncert u Zagreb. Da, ove godine sam u stisci s ocjenama. Da, …

DA, tako sam započela pisati post pred nekoliko tjedana, a onda sam ga pustila da stoji, ovako nedovršen, u fileu zvanom moji_postovi (zaključan pod nedokučivom lozinkom), da truli, i možda da čeka bolje dane.

I ako mi nešto treba u trenucima kada ne znam više šta ću sa sobom, ili kada više ne vidim onog pravog razloga zašto sam u biti očajna… Ako mi nešto tada treba, onda to zasigurno nije očaj koji i drugi šire, jer što te može više deprimirati od deprimirajuće okoline? Ništa. Eventualno nekakva bomba koja, iako ti nije bila namijenjena, padne baš tebi na glavu – da, možda bi to bilo dovoljno depresivno za usporedbu. Zato se ja trudim koliko god mogu da ne ostavljam dojam kao se ruši sav svijet oko mene, jer ne ruši se. Ove budalaštine kojima se mi zabrinjavamo zapravo su ništa u usporedbi sa svemirom i našom beznačajnošću. Naučili smo da se svijet vrti oko nas, i to ne nas kao skupine, nego oko svakog pojedinog pojedinca. Ma, užasno smo subjektivni. Sebični smo u suštini. U neku ruku i odvratni. Svatko se drži za sebe. Ne vjeruje nikome. Svatko je u svojoj glavi iznad svih ostalih. Svi misle da je kraj svijeta kada njima nešto ne ide kako treba – ma koga briga, tko si ti među 7 milijardi ljudi? Živjet ćeš 80tak godina ako imaš sreće (i ako si ženskoga roda, jer jadni muški rod pati s nama i umire ranije), proživjet ćeš nekoliko ratova, nekoliko ekonomskih kriza, i doživjeti nekoliko umiranja bližnjih, a na posljetku, i ti ćeš umrijeti, a da nitko na svijetu neće ni znati da si živio, i mučio se, i patio, i nekoga volio, a nekoga mrzio. Nitko nikad neće saznati da si u vrtiću virio djevojčicama pod suknjice, da si u srednjoj izostala više sati nego što ih se održalo, da si se oženio pogrešnom djevojkom, da si imala šefa koji te seksualno uznemiravao, da si bio dragovoljac u ratu, da si gotovo umrla od boli rađajući blizance, da si 3 godine teško živio s karcinomom pluća.

A svi to dobro znamo, da nikoga nije briga. I svi samo čekamo da netko pokrene priču o životnim jadima, pa da se i sami potužimo na ono što nas muči. To je dobro. Ako ne traje previše. Mizerni smo mi, ljudi. Nadamo se da se optimizam može nekako i kupiti možda, s obzirom na veliku potražnju. Tržište optimizmom. To bi trebalo funkcionirati. Reklamiralo bi se kao telekomunikacijski paketi na televiziji. «Za samo… JEDNU KUNU!». Svi bi odmah pali na to. A tko i ne bi? Paketić optimizma za jednu kunu, gdje još toga ima? Kupila bih si odmah tri komada. Jedan za hitnu upotrebu, jedan za kasnije, i jedan za prvog koji me napadne svojim očajem. Da, bila bih toliko dobra i toj očajnoj osobi poklonila optimizam, samo da meni ne pokvari moj. Kao što rekoh, sebična smo bića mi, ljudi.

- 11:10 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.04.2007.

Osmijeh kojeg nosim samo je posljedica...

Jeste li primijetili da se sve polako vraća u normalu? Barem meni. Prošli petak – izlazak koji nije bio totalna katastrofa unatoč velikim tendencijama da nam se nebo sruši na glavu. Jučer – vožnja auta koja je po prvi puta uključila i skretanje, kočenje i onda ponovno kretanje, skretanje i kočenje. Danas – sat tjelesnog bez imalo stresa. Sutra je utorak, a prekosutra ću biti negdje gdje me nitko neće moći naći. Prekoprekosutra – aaaaaaaaah, uživancija…
Osjećam da mogu biti sretna samo gledajući život što vrvi oko mene. Ništa mi drugo nije potrebno. Briga me za drugo! Pa proljeće je, i mlada sam! Mogu raditi što hoću, kad hoću i kako hoću. Moram nešto raditi, nemam mira!

O, da. Danas je po prvi puta pošteno zasijalo suncemah

- 17:11 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.03.2007.

Koje dobre shuze!

Koje dobre šuze! naziv je izložbe cipela koja će od 2. travnja biti stacionirana mjesec dana u MMC-u. Oh, da, u Rovinju. Da, da, ravno iz Etnografskog muzeja u Zagrebu doletjeti će cipelčice (i pokoja cipelurina) koje imaju veoma zanimljivu povijest.
Ali neću vas previše tlačiti oko toga. Ako vas zanima više, googlajte (ili koristite neki drugi pretraživač, ako vam je draži). Ja sam se potrudila tek toliko da vam pronađem zanimljivi interview s Manolom Blahnikom za National Geographic (NATIONAL GEOGRAPHIC HRVATSKA: Koje dobre šuze!) i kratki reklamni spot koji propagira, naravno, ovu slatku izložbicu (MAX ZONA: Preporuka tjedna)

A ja vas čekam u MMC-u. Ciao :)


- 15:26 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 13.03.2007.

"Nemam love za opijate pa nemam o cemu pisati" teorija

Joj, svako toliko me pukne neki osjećaj kada bih toliko toga htjela napisati, a onda ne napišem ništa. Još gore od toga je kada zapravo moram nešto napisati, ali mozak mi štrajka, pa na kraju od moga rada ostane samo bijeli papir kojemu je toliko dosadno da odlučuje pozvati moju olovku na spoj. (Ma super, šenula sam, još mi je i to falilo…) Što sam zapravo htjela reći? Hm… Ma ne znam, valjda mi fali inspiracije. Očito mi svijet ovakav kakav je nije dovoljan da podraži moje moždane vijuge. Morat ću se poslužiti opijatima kao modernistički pjesnici i onda pisati besmislene pjesmice o tome koje je boje koji samoglasnik.

«Da li je vama A crven ili bijel?» čujem pitanje u glavi.
«Profesorice, slova u čitanci su sva crna.» zajedljivo odgovaram i gledam kako profa slaže svoju svima dobro poznatu facu koja izražava bujicu ne-emocija – ljutnja, razočaranje, neshvaćanje, želja da se zaguši vlastitim rukama barem jednu učenicu iz razreda, te za kraj, fiktivno sažaljenje prema retardiranoj djeci koja ne shvaćaju da samoglasnik U nikako ne može biti ništa drugo nego zelen. A onda progovara onu rečenicu koja započinje općenitim nazivom za nas skupinu bedaka koji su, ona stvarno ne zna kako, upali u gimnaziju…
«3.a! Pa vi ste gimnazijalke!…», i tu već svi znamo da slijedi poduže predavanje o tome kako su i tehničari aktivniji/pametniji/načitaniji/marljiviji od nas. Jer mi smo u svakom slučaju pasivne/glupe/glupe/pasivne.

Ali bitno je to, što je jedan Verlaine, ili Baudelaire, ili Rimbaud, ili nije ni bitno tko, napisao neku traljavu pjesmicu o nečemu sasvim apsurdnom, i to pod utjecajem alkohola/droge, što bi značilo da u rijetka vremena kad je bio trijezan i kolko tolko svjestan onoga što radi, nije znao smisliti ama baš ništa pametnog. I to je danas veliki pjesnik.
A zapravo sam samo ljuta. Jer ne mogu smisliti ni jednu pametnu rečenicu za bilo koji tekst koji spremam, bilo za blog, bilo za vlastitu dušu, ili za scenarij koji bih trebala napisati, ili za školsku zadaću iz hrvatskog. A jasno je da u zadaćnici ne mogu ovako optužiti moderniste jer bih zauzvrat letila iz škole s pečatom profe iz hrvatskog na guzici. I to mi je neka sloboda izražavanja.

Ali da se ne zamjerim mladom Rimbaudu, koji je umro u 37. godini od, kako kaže moja čitanka, teške bolesti (hm, kako precizno), pretrpjeti ću njegovu šarenu poeziju koja (citiram čitanku:) sugerira razaranje pojavnoga svijeta, (a ja dodajem:) što god to značilo.

Samoglasnici
A crno, I rujno, O modro, E bijelo,
U zeleno - evo postojanja vam tajnih:
A, dlakavo, crno tijelo muha sjajnih
U mnoštvu što na smrad zujeći je sjelo,

Mrk zaton; E, šator, pare ozarene,
Ledena koplja, bijeli kralji, štitast trepet:
I, grimiz, krv iz usta, smiješak usne lijepe,
Od kajanja kivne ili zanesene;

U, kruzi, božanski srh zelenih mora,
Mir pašnjaka punih stoke i mir bora
Alkemijom utrt u čela široka;

O, čudesna reskost ponajzadnje Trube,
Šutnja gdje se Zviježđa i anđeli gube:
- O, Omega, modri trak Njegova Oka!

- 09:04 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 10.03.2007.

Fragmenti

Nije mi bilo svejedno kada sam shvatila da mi neće biti lako. Bila sam posve zaluđena s njim, toliko da nisam znala da li ću ikako moći prebroditi najsnažnije razdoblje koje mi se ikada dogodilo. Mnogo puta mislila sam da ću, ako se ne smirim i počnem kontrolirati, izjesti samu sebe iznutra. Nešto nepodnošljivo bujalo je u meni istim tempom kao što cvijeće naglo cvijeta nakon obilne kiše. Bila je to iznimno obilna kiša za mene. I to baš ona čije su kaplje teške i toliko brze da te probadaju do mesa ako se izložiš pod njihove oštrice. Kiša me toliko promočila da sam jako dugo vremena nakon pljuska i dalje bila mokra do srži. (...)

Patila sam istodobno s mladim Wertherom. Poezija romantičnih pjesnika nije mi pružala nikakvu utjehu, razdirala me. Nisam se mogla koncentrirati. Čitali smo poeziju, a ja sam se gubila među sladunjavim riječima i plutala nekim svojim mislima u kojima ni on nije izostajao. Mislim da nitko nije vidio da nisam bila pri sebi.
Mislila sam, kako se usuđuju sada mi servirati romantičnu poeziju? Zar ne znaju da mi i bez nje nije lako? A kada bi se zvono oglasilo kao moj vjerni spasitelj, nova me muka čekala na hodniku. Vidjela bih njega, i to me poticalo da poeziju čitam ponovo. (...)

«Da sam barem bila hrabrija» nije baš prava rečenica kojom se mogu spašavati iz vlastite melodrame, jer bila sam hrabra. Nenormalno hrabra, sudeći po prosjeku hrabrosti od dana mog rođenja pa do danas. Ali toga dana pukla mi je neka žica i ja sam, shvaćajući da je to vjerojatno posljednji dan kada ću ga vidjeti prije podužeg odmora na koji smo se svi spremali, impulzivno odlučila promjeniti neke stvari u scenariju koji bi se, da nisam tako odlučila, vjerojatno odigrao kao i svaki drugi put. Zbog moje odluke, scenarij se zaista promjenio, i toliko mi ugodio da sam punih pet tjedana mogla bez problema puniti baterije samo preko solarnog napajanja. A zapravo drugo nisam ni činila, jer količina energije koju sam dobila mogla je uzdržavati i slona na životu pet tjedana. (...)

- 09:45 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.02.2007.

P.S. Isprichavam se (jer u tome je bit priche)

Nakon što sam provela 3 sata sažimajući četrdesetak stranica europske i hrvatske povijesti u doba revolucija (famozne godine koje nikada neću zaboraviti – 1848. i 1849.), shvatila sam da nisam ama baš ništa zapamtila osim, ako se ne varam, da je u to doba svaka zemlja htjela ili biti samostalna, ili ujedinjena. I možda 1809. i mira u Schőnbrunnu (predivan dvorac!) kada je donešena odluka da se Napoleonu predaju kasnije zvane ilirske pokrajine. Ali ovog posljednjeg se vjerojatno sjećam samo zato što sam čvrsto odlučila da će to biti zadnje što ću ovog tjedna pročitati o povijesti. Užasno me zamara taj predmet. Pogotovo ako računam da ga sama moram obraditi i apsorbirati, od samog početka do potpunog kraja. Detaljno po mogućnosti. I uz razumijevanje, razumije se. A ne bi bilo loše i da uspijem povezati neke povijesne ličnosti s događajima. Datum i sat bi bio malo previše, jer ne moram znati baš toliko puno, ali godina bi se mogla negdje ugurati. Mozak će mi puknuti. Mrzim povijest. Zašto ja moram znati koliko je puta Napoleon zijevnuo i prdnuo u vrijeme svoje vladavine? Ili s koliko je godina naučio jahati konja? Ili način na koji je brisao nos kad je bio prehlađen? Šta me briga koliko je puta slao jadne ljude u pogiblje, budaletina jedna, stara, glupa, ružna…Uf.
I ne, nije uopće stvar u Napoleonu, ne volim ama baš nijednu povijesnu ličnost. Ma, ja zapravo lažem, nemam ja ništa protiv njih (osim činjenice da su radili gadosti na ovom već jadnom svijetu), imam averziju prema povijesti. Čisto bubanje. Fuj. Profesorica mi nije inspirativna. Ne bih joj napisala referat o Napoleonu niti da me osobno zamoli. Ma bih, jer jedinica iz takve gluposti je nedopustiva. Ne volim profesoricu. Nije mi simpatična. Nije ni bitno, jer ništa ne mogu promijeniti. Pa tako ni povijest. Ako ikada budem ministrica obrazovanja/kulture ukinut ću povijest. Pa neka me učenici slave. Biti ću omiljena ministrica. Možda čak uđem i u povijest.

P.S. Ispričavam se. Povijest me dotukla. Idem (ne)učiti hrvatski. Sutra pišemo. Ili pita. Kako god joj padne na pamet. Možda me pita hrvatski realizam (opet), ali ako baš budem imala sreće, pitat će me europski (opet). Zapravo, ako budem imala sreće, razbolit ću se. A ozdravit ću samo od sunca. Čekam sunce, ne volim oblake.

- 23:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.02.2007.

Povratak je 2x tezi od samoga pochetka

Eh, dragi moji!
Nije mi lako ponovno se ufurati u ovu blogersku spiku. Koliko sam uspijela vidjeti, ima nekih novih stvari u BlogEditoru, ali ja ću se, kao i obično, držati onoga što znam. Prava sam tradicionalka. Nisam čak ni ruho previše promijenila, samo što sam malo otrulila. Možda jednog lijepog dana, poput ovog današnjeg, ponovno procvijetam i ozelenim. Ne znam, vidjet ćemo.
Godina dana bez pisanja prošla je brzo, i kada se sjetim za kakve ste odlične postove ostali zakinuti, baš mi je žao što sam jednom davno odlučila se povući iz virtualne stvarnosti. Bilo je tu svega i svačega, ljubavi, mržnje, zafrkancije, malo neizostavne dosade, malo nategnutih odnosa, novih poznanstava, malo prevara, malo zaljubljivanja. I tako, budući da je započeti uvijek najteže, ponovno započeti trebalo bi biti dvostruko teže. Ja sam to obavila i sad mi je jedna manje na duši. A što me još muči? Pa puno toga. I vjerujte mi, ovaj put nećete ostati zakinuti.

- 14:08 - Komentari (6) - Isprintaj - #